Istorija opštine Foča

Još u ranom srednjem vijeku, na ušću Ćehotine u Drinu, u raskoši zelenila i vode i na raskršću puteva izraste varoš Foča, po svemu neobična i prepoznatljiva. U početku, kažu, bješe vinogorje.
Prvi pisani tragovi o imenu datiraju iz 1336.godine. U ovom momentu ne postoji siguran pisani trag o nastanku imena Foča. Najbliža tvrdnja da se Foča tako zove je u etimološkoj genezi, nastala od imena Hotča, što posve govori da je ovaj kraj bio bogat vinovom lozom (Hotča u slobodnijem prevodu može značiti i vinogorje). Dolaskom Turaka na ove prostore vinova loza se istrijebila, a naziv mjesta se mijenjao u Voča (crnogorska varijanta) da bi s kraja šesnaestog stoljeća zapisivano ime varoši koje se i danas zove Foča.
Po jednom drugom dokumentu Foča se pominje 1450.god. i to za vladavine hercega Stjepana. Tada se zvala Hoča, kao „Has Hoča“.
O imenu našeg grada podatke možemo naći i u mnogim srednjovjekovnim izvorima. Pominje se pod nazivom “VIA-DRINA” – “VIA CHOCE” u dubrovačkim arhivskim izvorima (o čemu govore mnogi istoričari – istraživači). Prvi pisani izvori govore o sličnosti (današnjeg) naziva grada – HOČA – HOTČA (dubrovački arhiv 1368 – 1369) što možemo potkrijepiti izvorom o trgovcu Nikoli Prodanoviću, koga Dubrovčani nazivaju Hočaninom “sa Drine” (raniji naziv). Taj naziv se proteže u izvorima čak i do 1542. godine što dokazuje pismo Hasanbalije Nazora koje on upućuje Dubrovčanima. Riječ Hotča-Hoča je slovenskog porijekla što se vidi iz mnogih izvora, a tu imamo i primjer u djelu autora Alije Bejtića-Povijest i umjetnost Foče na Drini, gdje objašnjava etimologiju riječi, kada kaže, da je Hoča stariji oblik pisanja i izgovor Hotča nastalo od vlastitog imena Hotko (korijen od glagola hotjeti), odnosno od ženskog roda prisvojnog pridjeva, čiji je jedan oblik glasio Hotkija (vas, luka, njiva, naselje i sl.), pa je po glasovnim zakonima (KJ) dalo (Č), a i otpala sama imenica. Takvo porijeklo imena jasno podupiru i imena drugih naših naselja – po sličnosti. Pitanje kako je “H” prešlo u “F” – jedan je od izvora koje ćemo ostaviti lingvistima. U kasnijim izvorima, ne zna se istorijski tačno od kada grad nosi naziv (ime) Foča. Ovaj naziv ostao je u upotrebi kroz doba turske, austro-ugarske vladavine, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ, sve do danas.

U samoj Foči i bližoj okolini, danas postoje tragovi davno, prošlih vremena, antičkog doba, ali su ti tragovi velikim dijelom „uklonjeni„ dolaskom novih kultura. Tako se danas pouzdano zna da je na ovom prostoru bilo naselje, a to se može tvrditi i činjenicom da je ovo bio i tranzitni put mnogim kulturama, pa tako i Rimljanima, koji su ostavili traga iza sebe i Foču su nazivali Beselum. Kada se danas sa lokaliteta Tabija gleda na Foču, odmah pada u oči da se Foča nalazi medju dvije rijeke koje se slijevaju jedna u drugu pod vrlo oštrim uglom i time stvaraju privid izgleda vreće ili kese, a kesa se etimološki, opet može dovesti u novojezičko izražavanje primoraca koje se izgovara kao bursa, te tako slijedom se može i objasniti naziv mjesta Berselum!

Ovim krajevima je proputovalo više stranih kao i domaćih putnika i putopisaca, koji su vodili dnevnike i zapise koji bi na kraju bili naslovljeni kao „Putopisi sa Balkana“. U njima je svakako bilo bezbroj dragocijenih podataka i putopisnih zanimljivosti interesantnih za istoričare, geografe, etnografe i obične znatiželjnike. Te dnevnike ili putopise su pisali i vodili mahom učeni ljudi, pripadnici raznih naroda. Tako se spominju:Hrvati, Slovenci, Česi, Poljaci, Talijani,Turci i Njemci.

Na raskršću puteva od sjevara ka jugu, sa istoka prema zapadu, nezaobilazna prolaznicima , trgovcima, putnicima, smještena na karavanskom putu izmedju Dubrovnika i Carigrada razvila se u jak trgovački centar.

Najviši procvat u zanatsvu fačaci su postigli izradom predmata od metala, kože, vune i drveta.

Poznati su bili fočanski handžari, fočanske puške kremenjače, sjekire, jatagani, dimiskije i mali šklopci idrugi predmeti.

Foča je oduvijek bila i stočarski kraj pa od tuda i kvalitetni proizvodi zanatlija kao što su bili tabaci, sarači, čizmadžije i ćurčije. Sa svojim proizvodima su se pojavili zanatlije koji su izradjivali različite ukrasne predmete i nakite posebno su se isticali vrsne kujundžije sa svojim radovima: toke, kopče, belenzuke, alale, broševi i cigarluci.

Pored metalnih predmeta, nakita i proizvoda od kože posebno mjesto zauzima izrada odjevnih predmeta i kućnih potrebština, tako da se spominju majstori: terezije, abadžije, bojadžije, svilari i izradjivači ćilima (kao i drugih tkanja).

Svi ovi predmeti su su se pojavljivali na Bazarima (pijacama). Jedna od glavnih pijaca je bila i ona na Suhoj (izmedju Tjantišta i Vratara) gdje bi svoje proizvode trgovali fočaci sa trgovcima iz Dubrovnika, Carigrada i ostalih djelova Balkana. Neki od ovih predmeta bi završavao i u Beču. Svi ovi podaci su pohranjeni u dubrovačkom Arhivu.

Dolaskom Austro-Ugarske vlasti na ove prostore ova se kultura polako gasi i nastaju novi odnosi. Eksploatacijom rudnog bogatstva kao i šuma nameće se izgradnja putnih infrastruktura koje će usloviti i drugačiji način življenja.

Prvi i drugi svijetski rat su ostavili neizbrisiv trag na ovim prostorima. Foča je danas na raskršću dvaju kultura Istoka i Zapada.To je zapravo i njena prednost.

Foča je odvajkada bila na PUTU, pa bilo to s juga na sjever ili sa istoka ka zapadu, uvijek su se mješale kulture i iza sebe ostavljale tragove. To se najbolje može vidjeti po kulturnim i sakralnim objektima kao i po putevima iz najrazličitijih vremena. Od starog Rima, preko karavanskih puteva do današnji saobraćajnica geografija ovoga kraja nije dovoljno istražena pa postoje realne nedoumice oko nastanka imena naselja Foče i okoline. Prellijepi pejsaži, planine, rijeke, jezera, pašnjaci, a naročito šume su bili privlačni za one koji su iz različitih razloga dolazili na ove prostore. Istorija bilježi, po tragovima koji su ostajali pa traju i danas, da su ovuda prolazili, zadržavali se kraće ili duže Iliri, Tračani, Rimljani, Grci, Huni , Avari, Sloveni, Turci, Nijemci, Austrijanci i druge vojne sile. Na području Opštine postoji veći broj i crkava i džamija iz različitih vremena. Takodje postoje i značajne zgrade koje obilježavaju prošla vremena. Danas su rijeke na području Opštine premoštene sa 31 mostom različith veličina i oblika iz različitih vremena. Mostovi predstavljaju simbol spona, veza medju ljudima i praiskonsku želju čovjekovu da upozna drugu obalu, opet iz različitih pobuda. To takodje govori koliko je koliko je Foča sa svojom okolinom budila interesovanje u ljudima.

Ime opštine

O imenu našeg grada podatke možemo naći u mnogim srednjovjekovnim izvorima. Prvi put se pominje pod nazivom „VIA DRINA“ – „VIA CHOCE“ u dubrovačkim arhivskim izvorima (o čemu govore mnogi istoričari – istraživači).
Prvi pisani izvori govore o sličnosti (današnjeg) naziva grada – HOTCA-HOTCHA (dubrovački arhiv 1368 – 1369) što možemo potkrijepiti izvorom o trgovcu Nikoli Prodanoviću, koga Dubrovčani nazivaju Hočaninom „sa Drine“ (raniji naziv). Taj naziv se proteže u izvorima čak i do 1542 godine što dokazuje pismo Hasanbalije Nazora koje on upućuje Dubrovčanima. Riječ Hotča-Hoča je slovenskog porijekla što se vidi iz mnogih izvora, a tu imamo i primjer u djelu autora Alije Bejtića-Povijest i umjetnost Foče na Drini, gdje objašnjava etimologiju riječi, kada kaže, da je Hoča stariji oblik pisanja i izgovor Hotča nastalo od vlastitog imena Hotko (korijen od glagola hotjeti), odnosno od ženskog roda prisvojnog pridjeva, čiji je jedan oblik glasio Hotkija (vas, luka, njiva, naselje i sl.), pa je po glasovnim zakonima (KJ) dalo (Č), a i otpala sama imenica. Takvo porijeklo imena jasno podupiru i imena drugih naših naselja – po sličnosti. Pitanje kako je „H“ prešlo u „F“ – jedan je od izvora koje ćemo ostaviti lingvistima.
U kasnijim izvorima, ne zna se istorijski tačno od kada grad nosi naziv (ime) Foča. Ovaj naziv ostao je u upotrebi kroz doba turske, austro-ugarske vladavine, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ, sve do 1993 godine.

Za Foču je interesnatno istaći Putopis, putopisca Rittlera Harfa, koji je ovim dijelom Balkana prošao oko 1499.god. Tako je putujući i zapisujući prošao od Novog Pazara pa kroz Grotzei (Foča), Cernicu u Novi (Trebinje) pa u Ston. Izvjesna Eleonora grofica Lamberg -Svarzenberg je izdala ovaj tekst u Insbrucku 1910.god. kao i druge tekstove vezane za poslanstva iz onog doba koje bi kralj Ferdinand I slao u Carigrad sultanu Sulejmanu 1530.god. Postoji vjerovatnoća da se Foča jedno vrijeme i tako zvala ili da su je tako zvali putopisci sa njemačkog jezičkog područja.

Iz raznih putopisa se može vidjeti da su Foču pohodili mnogi putopisci i o noj pisali onako kako su je doživljavali. Između ostalog putopisac Kanej piše o karavansaraju na Tjentištu da je „udoban i da je opkoljen visokim planinama, te da se u njemu naveliko trguje.“ Francuski putopisac Lefevre piše da je han ili karavansaraj u Foči sagradjen novi i prostran toliko da se u njemu mogu smjestiti 300 konja. Sagradjen je od dobra kamena i pokriven olovnim krovom. Karavan saraji ili hanovi upućuju na to da je Foča bila središte trgovine, upravo zbog potrebe da se grade veliki hanovi, koji su služili za smještaj trgovaca kao i njihovih konja koji su robu prenosili. Događalo se da karavani odsjednu na duže vrijeme zbog trgovačkih i drugih potreba, a pošto je uglavnom bila robna razmjena, a manje robno novčana transakcija to su hanovi bili i u službi skladištenja kabaste robe. Razvojem trgovačkih i drugih odnosa su se gradili mnogobrojni hanovi na pravcu Dubrovnik-Foča-Srednja Bosna-Srednja Evropa i Foča-Carigrad. Nešto prije 1758.god., porijeklom sa ovih prostora Mehmed-paša Kukavica sagradi i sat-kulu i Veliki han sa svim komforom za ono doba. Pored ovog hana u Foči su još bili prilično uredjeni Ali Čaušov, Hatibovića i Hadžimuratovića han. Takodje je bio i Avdagića han za koga se vjeruje da ja bio na današnjem mjestu Begove kuće u kojoj smještena Turistička organizacija opštine Foča.

Učeni putopisac Evlija Čelabija u svojim putopisima zapisao i ovo: “Putovao sam i u mnoge gradove, dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio“.

FOČA I FOČANKE

Boga mole rusinska gospoda,
Da im Bog da u nedelju sunca,
U nedelju na Vaskrsenije,
Da izvode roblje na sunašce,
I pred njim sužanj Hasan-pašu,
Da pitaju šta je zapamtio,
U svojoj Bosni i Hercegovini,
Koji jeste šeher ponajljepši,
U kome li najbolji junaci,
U kome li najljepše djevojke,
To se oni Bogu umoliše,
Bog im dade u nedelju sunce,
U nedelju na Vaskrsenije,
Oni vode roblje na sunašce,
A pred njima sužanj Hasan-pašu,
Još govore rusinska gospoda:
’’Kaži pravo, sužanj Hasan-pašo,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Koji šeher jeste ponajljepši,
U svojoj Bosni i Hercegovini,
U kome li najbolji junaci,
U kome li najljepše djevojke?’’
Al’ govori sužanj Hasan-paša:
’’A Boga mi, moskovska gospodo,
U svojoj Bosni i Hercegovini,
Sarajevo šeher ponajljepši,
A Mostarci najbolji junaci,
A Fočanke najljepše djevojke,
Kada dođe ljetnji Đurđev danak,
Išetaju fočanske djevojke,
Po baščama, te ufate kolo,
Obuku se što najljepše mogu,
Pripjevaju pjesme svakojake,
Kunem vi se mojom vjerom turskom,
Ja kakve su Fočanke djevojke,
Mamile bi sa neba oblake,
Kamol’ ne bi sa zemlje junake!’’

Tu bijaše Vlajsavljević Jovo,
Još govore rusinska gospoda:
’’Kapetane Vlajsavljević Jovo,
Vodi naske da Foču robimo,
Da pl’jenimo Fočanke djevojke!’’
Nasmija se kapetane Jovo,
Te ovako njima odgovara:
’’Ludi li ste, rusinska gospodo,
Zaludu su lijepe Fočanke
Nije lasno Foču porobiti.’’
Al’ govori sužanj Hasan-paša:
’’Bre ne luduj, kapetane Jovo!
Foča ravna ne imade grada.
Lasno će ju oni porobiti.’’
Al’ govori kapetane Jovo:
’’Bre ne luduj, sužanj Hasan pašo,
U Foči su do tri grada tvrda:
Jedno Drina, drugo Ćiotina,
A treći je Crni Vrh planina,
Ter se Foči pristupit ne dade.’’

Zabilježio: V.S.Karadžić